Jedna pjesma Walta Whitmana

 

         IZ "PJESME O MENI"

                      32.

Držim da bih s okrenuti mogao

                da sa životinjama živim;

Tako su smirene i same sebi dovoljne.

Katkada stanem i gledam ih dugo, vrlo dugo.

 

Ne muče se u znoju, ne proklinju sudbinu svoju,

Ne leže u mraku budne i ne oplakuju grijehe,

Ne blebeću do gađenja o dužnostima Bogu,

Nijedna nije ogorčena, nijedna nije mahnita

                za posjedovanjem stvari,

Nijedna ne kleči pred drugom, ni pred svojom vrstom,

                što živi već tisuće godina,

Nijedna od njih nije ni ugledna ni nesretna na

                cijelome svijetu.

 

Pokazuju mi jasno što imaju sa mnom,

                 i ja ih prihvaćam;

Vlastite moje biljege otkrivaju mi,

                 otkrivaju mi da ih posjeduju.

 

Pitam se, kako su došle do tih biljega?

Jesam li kada, neizmjerno davno, tim putem prolazio

                 i posijao ih nepažnjom?

A sam se kretao dalje, naprijed, i tada i sada, zauvijek,

Skupljajući i rasipljući, stalno i sve brže,

Sveprisutan i beskrajan, srodan svima njima.

Prihvaćam sav opseg srodstva: izabirem ovdje

Jednu među njima koju volim, bratimim se s njome.

 

Divovskog ždrijepca ljepotana, što svjež kao rosa

                   mojim se ozivlje miloštama,

Čela visoka, čela široka među ušesima,

Udova sjajnih i gipkih, repa što po tlu praši,

očiju punih iskričave zloće, otmjenih ušiju

                   kojima živahno striže.

 

Nozdrve mu igraju, dok ga pete moje grle,

Stasiti mu udovi drhte od zadovoljstva

                   dok jurimo uokrug i odmah se vraćamo.

 

Koristim se tobom samo na čas, ždrijepče,

                   a zatim te se odričem!

Što će mi skokovi tvoji kada ja sam

                   bolje galopiram?

Čak i kad stojim ili sjedim, od tebe sam brži.

 

Autor: Walt Whitman           Prijevod: Antun Šoljan